Koliko je potrebno za sreću? Da li je ikada iko uspio dati odgovor na to, ili je sreća različita kao i ljudi?!
Jednoga dana , dok je sunce već uveliko grijalo Zemlju sušeći je uzimajući joj i posljednju kap vode, došla je Ona. Da , došla je Ona. Samo još jedna u nizu od nekoliko milijardi, samo tren u vječnosti.
Tog dana počeo je da traje tren u vječnosti,, dug kao i sama vječnost.
Kao i svi drugi , nije znala šta nosi dan, šta noć i zašto je tu.
Već sa prvim dahom bila je osuđena, nevinog pogleda i duše, nosila je veliki teret satkan od bola, izdaje , prevare . Došla je tu , jer prema ovozemaljskim zakonima to je tako moralo biti.A kada nešto mora da bude onda je ono duplo teže.
Zauvijek će ostati tajna da se tom dolasku niko nije radovao. Tu je počelo prokletstvo.
Prokletstvo da se nosi na malim leđima, da vodi pogrešnim putevima u beskraje bez smisla.
Dani su prolazili, nakon dana i mjeseci , nakon mjeseci i godine. Poput gljive poslije kiše rasla je i Ona , a zajedno sa njom i prokletstvo. Već su bili jedno.
Prokletstvo đavoljeg porijekla vješto se prikrivalo iza maski dobrih i brižnih ljudi , koji su svojom brigom činili da pridruže jad i čemer. Čista duša , željna ovozemaljskog blagodati, gledala je sve ružičastim očima, tražila nemoguće tamo gdje nema ničega i gdje ga nikad nije bilo.
Čuda u ovom slučaju su ostala tamo negdje daleko.
Ali čudo koje se krilo u Njenoj čistoj duši niko nije mogao oteti. Čudo se zvalo Intuicija i često je bilo potiskivano, ali uvijek u pravu. Ubijano je maštom , željom, nadom, ali se uvijek na kraju izdizalo do beskonačnih visina svojom pobjedom.
Intuicija je uvijek govorila "Halo Ti, sama si , moraš se boriti" , ali Ona nije vjerovala. Ponovo je u ljudima koji se kriju iza maske dobrote, ljudskosti tražila utjehe.
Vjerovala je da su iskreni , da su tu.
Ustvari, Ona je bila nigdje. Već tada lutala je u svoj svijet mašte. Tamo je bila sve što poželi.
Ustvari, bila je dijete željno pažnje. Željno djetinjstva.
Želje se nikada nisu ispunjavale, jer za nekoga ko samo mora biti tu , želje nisu dozvoljene.Ostajale su tamo negdje u nekom ćošku sklupčane.
Srce se već tada počelo sakupljati u svoju školjku, priželjkujući da će jednog dana da udahne duboko i otvori se cijeloj vječnosti.
U vječnosti su samo rasli debeli zidovi.
A zidovi se najteže ruše.Vremenom zarastaju u korov , poprimaju drugi izgled i kriju se iza naslaga mahovine i loza obavijeni tajnama svog vremena.
Tu su ,ali ih niko ne vidi.
Niko ne vidi, a neko nosi , i teški su ! Za samo jednu dušu teški su , vuku je u ponore.
To be continued.....
Jednoga dana , dok je sunce već uveliko grijalo Zemlju sušeći je uzimajući joj i posljednju kap vode, došla je Ona. Da , došla je Ona. Samo još jedna u nizu od nekoliko milijardi, samo tren u vječnosti.
Tog dana počeo je da traje tren u vječnosti,, dug kao i sama vječnost.
Kao i svi drugi , nije znala šta nosi dan, šta noć i zašto je tu.
Već sa prvim dahom bila je osuđena, nevinog pogleda i duše, nosila je veliki teret satkan od bola, izdaje , prevare . Došla je tu , jer prema ovozemaljskim zakonima to je tako moralo biti.A kada nešto mora da bude onda je ono duplo teže.
Zauvijek će ostati tajna da se tom dolasku niko nije radovao. Tu je počelo prokletstvo.
Prokletstvo da se nosi na malim leđima, da vodi pogrešnim putevima u beskraje bez smisla.
Dani su prolazili, nakon dana i mjeseci , nakon mjeseci i godine. Poput gljive poslije kiše rasla je i Ona , a zajedno sa njom i prokletstvo. Već su bili jedno.
Prokletstvo đavoljeg porijekla vješto se prikrivalo iza maski dobrih i brižnih ljudi , koji su svojom brigom činili da pridruže jad i čemer. Čista duša , željna ovozemaljskog blagodati, gledala je sve ružičastim očima, tražila nemoguće tamo gdje nema ničega i gdje ga nikad nije bilo.
Čuda u ovom slučaju su ostala tamo negdje daleko.
Ali čudo koje se krilo u Njenoj čistoj duši niko nije mogao oteti. Čudo se zvalo Intuicija i često je bilo potiskivano, ali uvijek u pravu. Ubijano je maštom , željom, nadom, ali se uvijek na kraju izdizalo do beskonačnih visina svojom pobjedom.
Intuicija je uvijek govorila "Halo Ti, sama si , moraš se boriti" , ali Ona nije vjerovala. Ponovo je u ljudima koji se kriju iza maske dobrote, ljudskosti tražila utjehe.
Vjerovala je da su iskreni , da su tu.
Ustvari, Ona je bila nigdje. Već tada lutala je u svoj svijet mašte. Tamo je bila sve što poželi.
Ustvari, bila je dijete željno pažnje. Željno djetinjstva.
Želje se nikada nisu ispunjavale, jer za nekoga ko samo mora biti tu , želje nisu dozvoljene.Ostajale su tamo negdje u nekom ćošku sklupčane.
Srce se već tada počelo sakupljati u svoju školjku, priželjkujući da će jednog dana da udahne duboko i otvori se cijeloj vječnosti.
U vječnosti su samo rasli debeli zidovi.
A zidovi se najteže ruše.Vremenom zarastaju u korov , poprimaju drugi izgled i kriju se iza naslaga mahovine i loza obavijeni tajnama svog vremena.
Tu su ,ali ih niko ne vidi.
Niko ne vidi, a neko nosi , i teški su ! Za samo jednu dušu teški su , vuku je u ponore.
To be continued.....
Nema komentara:
Objavi komentar