nedjelja, 8. srpnja 2018.

Djetinjstvo

Ležeći na toplom jastuku , ispod toplog pokrivača budili su je koraci koji su išli u raznim pravcima. Glasovi koji se odavno bili budni. U zraku se osječao strah , neizvjesnost. Čudne i neobjašnjive stvari su se dešavale svaki dan.
Od svuda odzvanjala je jeziva tišina protkana neizvjesnošću.  Svi se se pripremali na najgore. Vihor strašnih previranja obuzimao je sve redom. Sve je bilo tako čudno.
Svaki dan predstavljao je borbu. Ona je ostajala sama , okružena ljudima u koje je gledala kao u najveće svetinje. Samo sto svetinje nisu vidjele nju. Bila je tu zato što tako mora biti.
Odvojena od svoje krvi , odbačena bez riječi , mislila je da je to nešto normalno.
U pozadini svih dana stojao je jedan Andjeo  koji je šutke promatrao rast jednog cvijeta čije su latice već bile pokidane. Već tada je znao da će pokidane latice krvariti bez prestanka . 
Gledao ju je blagim pogledom pokušavajući i sam da shvati čemu je kriva Ona. Duboko u sebi osjećao je da će joj trebati, ali da će ti dani doći daleko kasnije.
Ona je dane provodila zaljubljujući se u muziku, maštajući . Često prekidana u svojim maštanjima ,  u sebi je razvijala strah od svega i svačega. Jer znala je duboko u sebi da nema nikog ko bi je zaštitio od svega.
Svaka dječija želja u njoj se rodila i brzo umrla. Otišla u nepovrat , jer njene želje su ostale tamo negdje daleko.
Tužnog pogleda. još uvijek nemoćna razumijeti svijet oko sebe, svoju dječiju bol držala je u sebi. Zakopavala je duboko , tamo gdje je više nikada neće naći.
Maštala je da oko sebe ima mnogo onih pored kojih će osjetit pripadnost i sigurnost.
A sigurnosti je bilo jako malo.
Potiskujući svaki dan , svako sjećanje , svaku prekinutu igru potisnula je svoje djetinjstvo.
Djetinjstvo je ostalo u neka četiri zida u koja više nikada neće ući niko. I niko ih neće moći pronaći.
Rezultat slika za djetinjstvo

subota, 7. srpnja 2018.

Prokletstvo

Koliko je potrebno za sreću? Da li je ikada iko uspio dati odgovor na to, ili je sreća različita kao i ljudi?!
Jednoga dana , dok je sunce već uveliko grijalo Zemlju sušeći je uzimajući joj i posljednju kap vode, došla je Ona. Da , došla je Ona. Samo još jedna u nizu od nekoliko milijardi, samo tren u vječnosti.
Tog dana počeo je da traje tren u vječnosti,, dug kao i sama vječnost.
Kao i svi drugi , nije znala šta nosi dan, šta noć i zašto je tu.
Već sa prvim dahom bila je osuđena, nevinog pogleda i duše, nosila je veliki teret satkan od bola, izdaje , prevare . Došla je tu , jer prema ovozemaljskim zakonima to je tako moralo biti.A kada nešto mora da bude onda je ono duplo teže.
Zauvijek će ostati tajna da se tom dolasku niko nije radovao. Tu je počelo prokletstvo.

Prokletstvo da se nosi na malim leđima, da vodi pogrešnim putevima u beskraje bez smisla.
Dani su prolazili, nakon dana i mjeseci , nakon mjeseci i godine. Poput gljive poslije kiše rasla je i Ona , a zajedno sa njom i prokletstvo. Već su bili jedno.
Prokletstvo đavoljeg porijekla vješto se prikrivalo iza maski dobrih i brižnih ljudi , koji su svojom brigom činili da pridruže jad i čemer. Čista duša , željna ovozemaljskog blagodati, gledala je sve ružičastim očima, tražila nemoguće tamo gdje nema ničega  i gdje ga nikad nije bilo.
Čuda u ovom slučaju su ostala tamo negdje daleko. 
Ali čudo koje se krilo u Njenoj čistoj duši niko nije mogao oteti. Čudo se zvalo Intuicija i često je bilo potiskivano, ali uvijek u pravu. Ubijano je maštom , željom, nadom, ali se uvijek na kraju izdizalo do beskonačnih visina svojom pobjedom.

Intuicija je uvijek govorila "Halo Ti, sama si , moraš se boriti" , ali Ona nije vjerovala. Ponovo je u ljudima koji se kriju iza maske dobrote, ljudskosti tražila utjehe.
Vjerovala je da su iskreni , da su tu.
Ustvari, Ona je bila nigdje. Već tada lutala je u svoj svijet mašte. Tamo je bila sve što poželi.
Ustvari, bila je dijete željno pažnje. Željno djetinjstva.
Želje se nikada nisu ispunjavale, jer za nekoga ko samo mora biti tu , želje nisu dozvoljene.Ostajale su tamo negdje u nekom ćošku sklupčane.
Srce se već tada počelo sakupljati u svoju školjku, priželjkujući da će jednog dana da udahne duboko i otvori se cijeloj vječnosti.
U vječnosti su samo rasli debeli zidovi.
 A zidovi se najteže ruše.Vremenom zarastaju u korov , poprimaju drugi izgled i kriju se iza naslaga mahovine i loza obavijeni tajnama svog vremena.
Tu su ,ali ih niko ne vidi.
Niko ne vidi, a neko nosi , i teški su ! Za samo jednu dušu teški su , vuku je u ponore.

Rezultat slika za tuga

To be continued.....